Što je digitalni udžbenik
Predrag.Pale@FER.hr
Sveučilište u Zagrebu
Fakultet elektrotehnike i računarstva
Prijevod s
engleskog: Marijana Cvitanović, Gimnazija Antuna Vrančićaa
U doba «webizacije» skoro svega, svatko očekuje
da će netko napraviti digitalne udžbenike za važne predmete budući da to
očitose
čini da to može napraviti bilo tko. U svakom slučajuMeđutim, svi se i opet iznova atko
se iznenadimo kad vidimo da to još nitko nije napravio. Barem ne u
očekivanom obliku. Staviti ljajući na
web stanicu digitalni oblik drugačije tiskanog dokumenta nije baš ono
što svatko zapravo očekujemo. Multimedija je velika riječ koja se često koristi, (koja
odzvanja), ali obrazovni sadržaji koji se danas mogu može naći
na Internetu izgledaju više kao demonstracija za
multimedijalne alate nego kao upotrebljivi digitalni udžbenik. NoAli,
što je uopće digitalni udžbenik?
Ovaj rad identificira potrebe studenta
(učenika), analizirajući dostupnu tehnologiju, precizirajući
probleme i nudeći neke prijedloge što bi se trebalo
napraviti s ciljem stvaranja vrlo
toliko
očekivanog digitalnog udžbenika iste visoke
kvalitete.
Bilo
bi nerazumno očekivati da bi bilo koji udžbenik (knjiga) mogao zadovoljiti sve
potrebe učenika i istu potrebu za sve vrste učenika.
Učenik/korisnik može imati različite razloge,
ciljeve i potrebe kad počinje putovanje učenja. Različiti ljudi s isti ciljem učenja zaista
imaju različite potrebe u procesu zbog njihovih stilova
učenja, navika, sposobnosti, životnih i radnih okolnosti.
Sama svrha udžbenika
može biti sve od ovogabilo što, ali i nešto između slijedećega:
o - da upozna uvede: novu ideju,
područje, tehnologiju ili mogućnost.
o - da objasni: zašto i kako.
o - da poduči: kako koristiti,
implementirati (provesti), korisno upotrijebiti (iskoristiti)
novo znanje ili vještinu
o - da verificiraprovjeri (potvrdi):
novo stečeno znanje ili vještinu na nivouili razinu preostalog
zadržanog
znanja/vještine.
o
da
asistira (pomogne): u svakodnevnoj primjeni
stečenog znanja/vještine.
Počinjući od
ovog, postaje jasno da postoje različite vrste udžbenika. Čak i ako se pojave
objedinjeni, to je kombinacija poprilično različitih nastavnih materijala.
Uvodni mMaterijal
za
individualno podučavanje ima
ulogu uvesti učenika u područje problema. On bi trebao objasniti svrhu «cijele
stvari», kao i opisati ideju ili temelje rješenja/tehnologije. Od ovog momenta
pa nadalje korisniku bi trebale biti jasne mogućnosti i primjene.
Vjerojatno je pričanje priča najbolji način
za izvršavanje ovog zadatka. Nema ničeg boljeg od živog prisustva majstora
pričanja priča. Bilo kako biloMeđutim, vrlo
primamljiv i lako upotrebljiv nadomjestni oblik predavanju uživo je
video (dokumentarnonidokumentarni film). To
jeNjegov
narativni oblik,
kombiniran sa stručnom dramaturgijom, koji bi trebao
bi držati
pažnju publike na vrhuncu tijekom 20 do 30 minuta, kombiniran sa
stručnom dramaturgijom.
Zabilježena Snimljenake (uživo)
predavanja održaniha u učionici NISU dobarra
kao
zamjena za individualno podučavanje (konzultacije)nadomjestak uvodnom
materijalu. Ona bi se trebala upotrijebiti Treba ih koristiti samo
onda kao
«bolje nego ništa» akokad ne postoji bolje rješenje, odnosno ako se video nije
dostupanmaterijal ne može napraviti, a učenik ne može
biti
prisutan pri živom prisustvovati predavanju uživo podučavanju
(konzultacijama).
Učenik treba (dobaro)
individualno
podučavanje (konzultacije)uvodni materijal zapravo samo jednom u
životu. On bi ga mogao opet jednom upotrijebiti ako se nije prošetao tom[dk2] alejom učenjanije nastavio
obrazovanje u tom području iz bilo kojeg razloga ili se vratiti tomu u
neko kasnije vrijeme s ciljem reflektiranja na neke alternativne poglede na tu
stvarstudiranja
predmetnog područja iz nekog novog motrišta.
U svakom slučaju, činjenica
je da individualno podučavanjeuvodni materijal
rijetko koristi isti učenik ponovo, a što ga onda čini
relativno jako skupim.
Nakon prelaska našto je razumio glavnu
ideju, učenik treba razumjeti shvatiti «mehaniku»: kako stvari
funkcioniraju, zašto rade na takav način, kako se koriste, koje su dobrobiti, nedostaci (koristi)
i ustupci.
Oni se trebajuNjih treba objasniti u
vrlo kratkim, interaktivnim koracima. «Interaktivno» znači da bi svako
objašnjenje trebao pratiti primjer/demonstracija i pitanje(a) za učenika koja
bi uslijedila odmah nakon toga. Ovisno o učenikovim odgovorima, objašnjenja bi se trebala ponoviti,
proširiti, neprestano ponavljati – sve dok se ne postigne potpuno razumijevanje.
Na isti način, objašnjenja bi se trebala ubrzati ako je učenik «brz» na «shvaćanju»,
da bi se spriječila dosada i gubitak pažnje.
Tipično se oOvaj
tip udžbenika se koristi tipično samo jednom
na početku procesa učenja. Drugi je slučaj korištenja,
puno kasnije
poslije prvog korištenja, nakon dugog vremena pasivnosti, tj. ne korištenjasteći
ovog konkretnog
posebno
znanjae
ili vještine.
U svakom slučajuNo, ovisno o
rezultatima u idućoj sljedećopj fazi
procesa učenja i vježbi, učeniku se može sugerirati vraćanje u fazu objašnjenja
općenito ili na određenu točku.
Nakon objašnjenja,
svatko obično ima
osjećaj da je to «shvatio». Bilo
kako biloMeđutim, da bi se to potpuno obuhvatilousvojilo, treba
se primijeniti novo znanje/vještinua treba primijeniti na
organiziran i uređen način, treba se vježbati pod nadzorom.
Svrha ove faze je jačanje (utvrđivanje)
novog znanja/vještine putem procesa vježbanja, postižući na taj način traženu razinui
nivo
vještine u primjeni znanja/vještine.
Učeniku treba
predstaviti izazove progresivne kompleksnosti (složenosti).
Učenikove rezultate treba automatski potvrditi/verificirati
provjeriti
(ne čekati instruktora da on to procijeni) i te automatski
prilagoditi kompleksnost složenost idućeg izazova zadatka automatski prilagoditi tompostignutom
rezultatu. Mehanizam provjere znanja bi trebao koristiti, a i učenik bi
trebao biti informiran o svom napretku u usporedbi sa, temeljenom
na statistici statistikom uspjeha svih
prethodnih učenika. U slučaju da učeniku nedostaje neko osnovno razumijevanje,
treba ga uputiti
na učeniku bi se trebalo obratiti u odgovarajući dio em
momentu
u fazi objašnjavanja.
Ovaj tip materijala se
intenzivno koristi i tijekom početnog vježbanja (treninga),savladavanja gradiva, ali i kasnije, - svaki put kad znanje ili vještina
mora biti osvježena ili poboljšana. Stoga bi ovaj alat za učenje trebao jasno ponuditi jasno različite
razine vježbanja nivoe
svladavanja: od novaka (početnika) do super vještog majstora.
Kad učenik jednom dođe do nivoa
razine
operativno primjenjivog znanja i vještine, on će trebati će pomoć i
asistenciju da to korisno ih upotrijebi
(iskoristi) u svom radu i životu. Početni Osnovni cilj je da razumijerazumjeti
principe i postane
osposobiti se za an
primjenjivati ihu, a ne da zapamti
ogroman broj operativnih detalja.
Bilo kako biloMeđutim, ovi ti detalji su potrebni
za stvarnu primjenu. Stoga korisnik treba različite pomoćne materijale
kao
što supoput:
podsjetnicika, brza bilješkaskraćene upute,
pregledie (funkcija i parametara) i sl..
Oni nNastaju
odTakvi
se materijali rade u obliku: rječnika, leksikona, vodiča, brzih
podsjetnika, mapa, itd. , a.
Oni se Ččesto
se koriste; međutim ali se ali se uzorak
način
i oblik upotrebe mijenjaju se kako sazrijeva korisnikova vještina i raste
samopouzdanje, ite kako se razvijaju poduzeti
zadaci.mijenjaju postavljeni zadaci.
Za pPosebnei
tipovei
znanja i vještina, za
posebneo
povezani s
uporabom
alatimea i
uređajimea
ite u kompleksnim
okolinamasloženom
okolišu korisnici trebaju zahtijevaju
«recepte»,da
prečice
(shortcuts) i vodiče.i budu na raspolaganju
korisniku.
Određenea vrsta «kuharice» je uvijek dobrodošla pri
ruci ako početnik treba primijeniti novo znanje, brzo i u kompleksnoj složenoj situaciji.
Naputci su potrebni u
obliku: Oni bi trebali nastati iz vodiča
korak-po-korak, lista, dijagrama, kontrolnih popisa, foto-priča ili sličnog.
Oni se vrlo čČesto se koriste na početku
primjene, te i
kasnije za rjeđe korištene, specifične i vrlo kompleksne situacije.
Tijekom cijelog procesa učenja,
interaktivni alati za podučavanje trebaju odrediti (procijeniti)
trenutnu razinui
nivo
učenikovog znanja i vještina. U svrhu motivacije, sam učenik
stalno treba
biti predstavljen sa svjestan svogjim
statusom
napretka. Konačno, učenici, škole, (budući) poslodavci i
investitori u učenikovo
obrazovanje čku aktivnost učenja žele
biti
upoznati s potvrdom potvrdu novo stečenog (ili već postojećeg)
znanja i/ili vještine.
Dok neke svrhe i faze
mogu tolerirati određivanje procjenjivanje od
strane ljudskog bićaprihvatiti da čovjek procjenjuje znanje i
vještinu, drugi traže momentalnou i brzou procjenjivanjeu. Sve ovTo zahtijeva
razvoj alata za automatiziranogu znanja i alata
za provjeru
i procjenu znanja
i vještina.
Oni bi trebali potvrditi
vlasništvo
posjedovanje
i razumijevanje znanja, potvrditi provjeriti vještine
i usporediti ih sa statistikom (prethodnih studenata kad su pisali testkoji su testirani).
Oni bi trebali koristiti
sve odgovarajuće oblike kao što su: kviz, test, slagalica, zadatak u virtualnomi
zadatak
u laboratoriju, itd. Oni bi tTrebali bi koristiti velike
baze podataka pitanja i varirati dijelove pitanja (varijablei) prema
prethodno programiranom algoritmu.
Ovaj tip alata bi bio
korišten tijekom procesa učenja, na kraju ciklusa podučavanja/učenja, a
ponavljat će se kad god se traži obnavljanje ili poboljšanje vještina.
Zaključak se može
izvesti na tri teme: zahtjevi prema materijalima za podučavanje/učenje, autorima
i izvorima resursima koje
oni trebaju.
Uzimajući u obzir
zahtjeve korisnika/učenika čini se očitim da su potrebni različiti tipovi
materijala i da će ih koristiti različiti korisnici, u različito vrijeme i u
različite svrhe.
Oni trebaju biti
interaktivni, što znači da bi trebali dozvoliti korisniku se pomiče unaprijed i
unatrag unutar obrazovnog materijala, da preskače i traži potrebne dijelove.da
napravi: STOP, REW, FF, SEEK, traži ite
označi specifične informacije ili dio procesa učenja. Oni
tTakođer
trebaju biti prilagodljivi učeničkim učenikovim potrebama,
stilu učenja i brzini učenja.
Iznad svega, oni trebaju
biti očaravajući! Proces učenja mora biti iskustvo u kojem smo uživali. Ovo ne
znači da zastupamo tezu da bi proces učenja trebao biti lagan i bez muke. To
jednostavno znači da bi tijekom cijelog procesa učenik trebao biti svjestan
sveobuhvatnog i neposrednog cilja, imati višestruke izvore da mu pomognue
u ovom procesu, da bude sposoban provjeriti svoj vlastiti napredak u svakom
trenutku i da izazovi budu izabrani na takav način da cijeli napor ima smislenu
svrhu za svakog pojedinog
učenika.
Prema Kada govorimo o autorima
digitalnih udžbenika,
jasno je da su pojedinci, koji bi bili sposobni izvesti sve tražene zadatke, rijetki,
i ako
uopće i postoje.
Umjesto toga očekuje se da će na jednom materijalu raditi više
autora. Multidisciplinarnost je ključna riječ koja znači da se pored domenskoge
znanja (stvar koju pokušavamo podučiti/naučiti) traže i druga specifična
znanja/vještine, kao što su: multimedijalna tehnologija, dramaturgija
multimedijea,
psihologija učenja, razvoj kviza i testa.
Zbog toga Tako
se očekuje da jedino ekipe stručnjaka mogu razviti stvarno korisne
digitalne materijale za podučavanje/učenje.
Ove multidisciplinarne
ekipe će trebati značajne izvore resurse za postizanje svojih zadataka. Trebat
će potporu u razvoju u područjima (vizualnog) dizajna, programiranja i
izvođačke umjetnosti, samo da spomenemo neke. Oni će također trebati ogromne
baze podataka multimedijalnih isječaka okvira, vjerojatno royalty freeelemenata, po mogućnosti s
riješenim pitanjem autorskih prava, za obogaćivanje svoje prezentacije i
objašnjenja, kao i virtualne laboratorije opće svrhe ili prave laboratorije, daljinski kontroliraneupravljane. Oni
će također trebati velike, dobro povezane s Internetom, poslužitelje servere,
dobro
povezane s multimedijima-na-zahtjev (multimedia-on-demand) za
pohranjivanje i predstavljanje multimedijom-na-zahtjev (multimedia-on-demand) svojih
proizvoda.
Naravno, sve ovo će
također zahtijevati značajnu financijsku potporu.
Da zaključimo, vrlo
vjerojatno se neće dogoditi nerealno je očekivati da će se obrazovni materijali proizvodi
visoke klase mogu «dogoditi» sami od sebe,
bez organizirane i institucionalne potpore na nivou razini univerziteta
sveučilišta
ili na nacionalnoj razinim nivou.